Kažu da je školska knjižnica duša svake škole. Ne znam je li naša knjižnica, sve ove godine postojanja i djelovanja, uzdignuta na tu razinu, ali se trudim da to bude. Konstatirala bih da je još nešto kod nas u školi, duša škole, a to je naša kantina. Kada kažemo kantina i još k tomu školska, onda u svima nama osvijestimo sjećanja na sve naše kantine u prohujalom obrazovanju: osnovnoškolske, srednjoškolske, studentske, u kojima smo provodili svoje slobodno vrijeme, odmarali se, objedovali, saznavali novosti, ali i sazrijevali.
U našoj školi obilježili smo ovih dana 20 godina postojana naše kantine. Davne 2001. godine gosp. Tomo Spudić otvorio je kod nas kantinu. Bilo je to vrijeme kada većina srednjih škola nije imala kantine pa smo i mi ušli u tu grupu škola koje su dobile svoju zasluženu kantinu „Tomi“. Dvadeset godina smo „žuljali laktove“ i virili kroz prozorčić koristeći usluge naše kantine. Uvijek nam je bila dobrodošla, ujutro, poslije podne, u pauzama, učenicima, i svim zaposlenicima: kave, čajevi, sokovi, topli sendviči, grickalice …i, nezaobilazni osmijeh naše Blaženke i Tome.
Prošle godine, nakon kraće bolesti, nažalost, izgubili smo našeg dragog gospodina Tomu i nikako da se naviknemo da ga nema u kantini, jer neki ljudi svojom jakom osobnošću ostave duboki trag na nama. Ali, tu nam je ostala na usluzi supruga Blaženka i sin Tomislav koji će i dalje biti naša duša škole.
Sretno vam, dragi naši Spudići, sretno vam sa svima nama korisnicima vaše kantine, učenicima i zaposlenicima škole, i neka se nikada ne ponove mjeseci zatvaranja kantine, zbog covida, kada smo spoznali koliko nam znači naša školska kantina.
