U zadnjem desetljeću iz naše škole otišlo je, preranom smrću, nekoliko kolegica i kolega. Ovih dana napustila nas je i kolegica, profesorica hrvatskoga jezika Zora Marešić. Otišla je u zasluženu mirovinu i kroz nekoliko mjeseci se teško razboljela. Zora se nije uspjela oduprijeti opakoj bolesti. Budući da sam joj bila vrlo bliska, osjećam potrebu napisati nekoliko riječi sjećanja na našu Zoru.
Ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada sam odlazila iz derventske gimnazije na studij u Zagreb, došla je Zora, u tu istu gimnaziju. Mlada profesorica, mlada majka, koja je odlučila, zajedno sa suprugom Markom, stvoriti novi život za sebe i obitelj u ovom prekrasnom bosanskom gradiću. Nismo se tada srele i upoznale, ali naše priče u knjižnici i na kavama uvijek su se doticale tih, kako bi Zora govorila, za nju najljepših dana njezina života. A kako i ne bi? Ali život se doista surovo poigrao sa Zorom i njezinom obitelji! Rat se preselio preko granice, kolege s kojima je Zora radila promijenili su se preko noći, postalo je teško i mučno raditi u takvim uvjetima, a onda, ono najgore, napuštanje grada kojega je toliko voljela, napuštanje svega što je stvorila u tih desetak godina. Zora je pokupila djecu, ostavila muža na bojišnici, i kako mi je pričala prvo se sklonila u rodnu Hercegovinu. Ubrzo su derventski krajevi pali u ruke nekih nepoznatih agresivnih ljudi, suprug se morao povući u Hrvatsku i Zora je sa suprugom počela opet novi život u Zagrebu. Došla je raditi u našu školu u rujnu 1994. godine. Što je sve Zora od tih ranih devedesetih do svoje smrti prošla, pretrpjela, samo ona zna. Mogu je samo malo razumjeti jer je i moja obitelj prošla taj pakleni put. Podstanarstvo, školovanje djece, vječita borba s nemirima u sebi što donosi sutrašnjica, a onda pravljene kuće, obveze, krediti, dalje da ne nabrajam. Kako reče jedna kolegica ovih dana, koja je Zoru jako voljela i razumjela, “uza sve njezine nemire i ponekad neraspoloženja, iz nje je izbijao pravi, teški život s kojim se grčevito nosila“. Slažem se, trebamo ući u nečije cipele i osjetiti kamenje života te osobe kako bismo je razumjeli. Zora je otišla u zasluženu mirovinu 2020. godine, no ubrzo se teško razboljela. Ali, kako u životu, tako i u bolesti, nastala je grčevita borba za kap života. Dobro se nosila sa svime, naši razgovori bili su: što čitam, koje knjige da joj pošaljem za čitanje, kako su kolege….Uopće nije pričala o svojoj bolesti. Neki će se možda iznenaditi, ali bila je to hrabra Zora koja je htjela, bar još malo, zagrliti svoje najbliže.
Otišla je na Svjetski dan učitelja, na dan kojemu je posvetila cijeli svoj radni vijek, otišla je, vjerujem s ispunjenim snovima i sjećanjem na najljepše dane njezina života. Nama ostaje da se propitamo, koliko smo osobno olakšavali Zorin teški život, koliko smo je razumjeli, koliko smo je usrećivali, iako je ponekad bilo teških dana, pogotovo u vrijeme pandemije i potresa, kada je rad u školi tražio puno ljudskosti među nama. Izgubila sam kolegicu, hrabru ženu kojoj su knjiga i čitanje bili putokaz kroz život, ženu koja je svoje teškoće i tuge olakšavala duboku u noć uz dobro štivo. Nedostajat ćeš mi, draga moja kolegice! Počivaj u miru Božjem, a mi svojim sjećanjima nećemo dopustiti da te zaboravimo.
Hvala ti, moja Zore, što si oplemenila moj život i živote mnogih u našoj školi!
