Učitelji otvaraju vrata, ali vi sami morate proći kroz njih

Ova kineska poslovica, kao da mi je sjela za početak još jednog pisanja, a povod je odlazak u mirovinu dvoje kolega. Moram priznati, da kod prisjećanja na radni vijek naših kolega, koji su s prošlom školskom godinom otišli u mirovinu, zapravo se uvijek prisjetim i još nekih kolega koji su otišli nedavno ili malo prije, a svi smo bili dio stvaranja i kreiranja naše Trgovačke škole. Ne znam zašto imam potrebu to uvijek napomenuti, razlog tomu su ogromne zasluge tih kolega i nesebično davanja svoje profesionalnosti i ljudskosti u proteklim desetljećima postojanja naše škole. I to, mlade kolege ne bi trebali zaboraviti. Zahvaljujući tim umirovljenim kolegama, a među njima su i profesorica Božica Uroić, i velikim dijelom svog radnog vijeka i profesor Josip Rukelj, škola je izdržala jako zahtjevna vremena, reforme, programe, politička previranja do danas.

Profesorica Božica Uroić, provela je puni radni staž samo u našoj školi. Otišla je u mirovinu sa zvanjem profesor savjetnik, i to sve govori. Ne samo da se trudila ne imati niti jednu „mrlju“ u svom besprijekornom radu s naraštajima učenika, nego se trudila napredovati u struci kako bi svoja nova znanja i veliko iskustvo mogla podijeliti kolegama i učenicima. Za nju bih mogla reći, a poznajem je od prvog svog radnog dana u ovoj školi, a to je od 1987., da je profesor „koji nikada ne miruje“. Prepoznatljiva po svoj ogromnoj energiji, izravnom nastupu, elokventnošću, a s druge strane izuzetno pažljiva, topla, tolerantna i spremna pomoći. I sam ispraćaj u mirovinu profesorice Uroić, od strane učenika, govori o njoj kakav je bila profesor.  Poznajući je, vjerujem kako neće mirovati ni u mirovini i da već ima puno ideja kako biti i dalje korisna i djelotvorna.

Hvala ti, draga moja kolegice, za sva ona naša druženja u knjižnici, one naše dugogodišnje priredbe za maturante, koje si jako podržavala, za sve lijepe  i korisne riječi izrečene u učionici, zbornici, na izletima, natjecanjima. Za svu podršku naraštajima učenika koje si jako voljela i cijenila,  za sve privatne podrške i savjete.

Profesor Josip Rukelj, naš vjeroučitelj, došao je u školu puno kasnije, 2007. godine, ali mi se čini kako kolegu Rukelja poznajem puno duže. Ostavio je u našoj školi trag sjajnog i predanog vjeroučitelja. Uvijek sam govorila i govorit ću da je kolega Rukelj „ogledni primjerak“ vjeroučitelja kakav bi trebao biti. Nenametljiv, samozatajan, smiren, pomalo tajanstven, ugodna glasa, izuzetno pažljivo odabrane komunikacije, susretljiv, dakle pravi profesor vjeroučitelj. Puno smo surađivali, u našim književnim druženjima, uvijek bih ga ostavila za kraj, vjerovala sam, da ono što je pripremio za nas, ono pročitano, bit će kao neko naše novo otkriće te večeri o kojemu ćemo razmišljati, propitkivati,  tražiti neki smisao u nečemu dubljem koje će nam pomoći, ne samo u školi, nego i u životu. Osim posla vjeroučitelja, profesor Rukelj je uvijek pomagao i u nekim informatičkim poslovima u školi, uređivao je našu web stranicu pa smo i tu surađivali kroz tekstove koje sam mu slala. Uvijek strpljiv i smiren, susretljiv, to će biti ono po čemu ću te pamtiti, dragi kolega.

Drage moje kolege! Sada se vraćam na početak i onu kinesku izreku. Koliko ste samo vi učenika propustili kroz „svoja učiteljska vrata“? Koliko njih će se  sjećati vaše profesionalnosti? Koliko će biti onih kojima ste bili uzor, pomogli  u nekim životnim prekretnicama? I da dalje ne nabrajam….Vrijeme će nam dati odgovore!

Od srca  i duše, želim vam zdravlja, mira i energije u mirovini. Molim, oboje, nemojte tu stati, širite  i dalje svoj optimizam, samozatajnost, energiju, strpljene. Naći ćete uvijek, gdje i kada.

I za kraj slavni A. Einstein: „ Nastoj ne postati čovjek od uspjeha, nego čovjek od vrijednost“.

E, doista ste to Vi!

Anđelka Ravlić, prof. knjižničarka stručna suradnica